Magazin

Na koje sve načine volimo

ljubav

 

Vrste ljubavi


U parovima, u drugim vezama i odnosima u kojima smo se našli i koje gradimo, skloni smo da različita osećanja i vladanja nazovemo ljubavlju i da različita ponašanja drugog doživimo kao ljubav i osetimo se voljenim. Skloni smo da volimo na različite načine. Evo nekoliko čestih načina: 


 

1. Narcistička ljubav 


U svakome od nas čuči mali Narcis. Želimo da nam se dive, da nas obožavaju, da budemo jedini, jedinstveni, neponovljivi, pa onda dođu superlativi na red - najbolji, najlepši, najpametniji, naj-naj. 


I dok je kod malog deteta narcizam funkcionalan - ne možemo sami da zadovoljimo svoje potrebe i potreban nam je drugi ko će nam se podrediti i staviti u službu da bi uopšte preživeli - kod odraslih, ovaj narcizam može da postane patološki sve do razvoja narcisoidnog poremećaja ličnosti. 


U rasponu od funkcionalnog dečijeg narcizma do narcisoidne ličnosti, postoje brojne mogućnosti za narcističku ljubav. Ovo je ljubav koja pokušava da drugog stavi u našu službu, koja pokušava da usisa drugog i stavi ga na mesto večnog i nepresušnog izvora divljenja bez koga ne bi znali da živimo.

 

Iz ovakve ljubavi izjednačavamo svoju sreću, radost, ushićenje, euforuju, zadovoljstvo sa davanjem i zaista smo uvereni da je to što smo srećni ljubav i davanje i ne razumemo kako bi neko mogao da traži nešto više od nas. 


Kada laskanjem pokušavamo da osvojimo nekoga tražimo narcisoidnu ljubav i to i dobijamo. Posle nam je đavo kriv. 


 

2. Suzavisnička ljubav 


Suzavisnost je vrsta odnosa u kojem se totalno podređujemo drugom. Potpuno se odričemo sebe radi toga da udovoljimo drugom, da se brinemo o drugom, da budemo na usluzi. Kao što je kod deteta narcizam funkcionalan za preživljavanje, tako je stavljanje u službu drugoga adekvatna i funkcionalna roditeljska reakcija na dete. 


Između potpuno razvijenog suzavisničkog modela ponašanja i roditeljske ljubavi postoje brojne mogućnosti da volimo na suzavisničke načine.

 

Ovakva ljubav pokušava da se žrtvuje za drugog, baca se pred drugog, ponižavamo se da bi nas neko udostojio pogleda, samosažaljevamo se, “sečemo vene”, verujemo u ljubav iz bajke, u princa na belom konju, u jednu suđenu ljubav, ulazimo u sado-mazohističke odnose. 


Kada potpuno prepustimo inicijativu drugom da nas osvoji, zavede, nazove, odluči, prelomi, dobijamo ono što tražimo - nekoga ko nas nikad neće pitati za mišljenje, savet i neće obraćati pažnju na nas kad više nismo u službi njegovih/njenih potreba da zavede, navede, izgleda dobro, odlučno ili sposobno. 


 

3. Virtuelna ljubav 


Ovo je ljubav prema ideji ljubavi. Romantizacija, sanjarenje, zamišljanje idealnog partnera. Zaljubljivanje u glumce i glumice, pevače i pevačice, nedostupne osobe, likove iz filma, iz književnosti. Ovo je ljubav koja se ne testira. Ovo je imaginarna ljubav u kojoj je sve moguće.


Može da postane vrlo razvijena i da u mašti toliko dobro zamislimo partnera, izgled, ponašanje, način ophođenja prema nama, da taj imaginarni partner postane toliko veliki i sveprisutan da niko stvaran ne može ni da nam priđe, jer jednostavno za bilo koga drugog nema mesta. 


Možemo i da poredimo stvarnog partnera sa tim imaginarnim, da mu zameramo što nije onakav kakvim smo ga zamislili, da ga čak osuđujemo što je obično živo biće i što ponekad prdne ili ne obrije noge.


Možemo i da poredimo sve potencijalne partnere s tim apstrahovanim fotorobotom koji tako savršeno odgovara na naše pokrete i rečenice kao da nam čita misli. Da nam niko ne bude dovoljno dobar, da svi imaju neku manu, da razradimo čitave matematičko-statističke modele o drugima i njihovim nesavršenostima, da ne prepoznamo kad smo prešli granicu i postavili za uslov potpuno nebulozne kriterijume. Da mislimo kako su sve žene... bljak, a svi muškarci... isti. 


Kada odlažemo da izađemo s nekim na dejt, da budemo s nekim s kim zaista želimo da budemo - tražimo ono što dobijamo - osobu koja je dovoljno daleko od našeg svakodnevnog života da možemo da nastavimo odnos s našim imaginarnim partnerom. 


ljubav

 

 

4. Fizička ljubav 


Onda možemo naravno da se razočaramo u sve te pubertetske gluposti, te romantične budalaštine, to loženje na ljubavne pesme ili da jednostavno mislimo da je seks po sebi dovoljan. Žena je ergonomska posuda za masturbaciju, a muškarac je vibrator sa vrlo udobnim naslonom i automatskim pogonom. 


Ljubav postaje stvar tehnike i broja. Uspeh odnosa zavisi samo od seksualnog sklada. Ako nam je dobro u krevetu biće nam svuda dobro, a i ako nije tako, pa kakve veze to ima kad nam je dobro tamo gde i treba da nam bude dobro. 


Ljubav je hemija, klik, fizička privlačnost, instinkt, potreba, izgled, šminka, odelo, poza - i računa se samo skor - ili jesi ili nisi. Ako jesi, evo ga samopoštovanje - ako nisi, povećaj samopoštovanje dok ne ubodeš.


Na sve drugo što bi mogli da razmenimo s partnerom, namesto razgovora, prihvatanja, uživanja u društvu, širokog spektra neverbalne komunikacije, ako preteramo s ovim načinom, dolaze brendovi i trendovi. Ili postajemo zavisni od seksa kojim pokušavamo da zadovoljimo mnoštvo potreba koje nemaju mnogo veze sa seksom. 


Kada polazimo samo od tela - tražimo ono što dobijamo - drugo telo. 

 

  

5. "Dva plus" ljubav 


Ovo je ljubav koja misli da jedna osoba ne može da bude dovoljna. Ljubav koja ne može bez trećeg. Bilo da pokušavamo da pravimo odnos i vezu s onim koji je zauzet ili da nam je partner u vezi s još nekim. U oba scenarija, treći je deo veze i sa njime kupujemo prostor za izlazak iz te veze ili prostor da ne uđemo u drugu vezu.


Kada se zaljubljujemo u zauzete možemo se zapitati da li zaista hoćemo da budemo u vezi jedan na jedan ili biranjem zauzetog/zauzete obezbeđujemo sebi unapred kartu za izlazak iz ove veze. 


Romantična ljubav je jasno sklona isključivanju bilo kog trećeg, dvoje zaljubljenih je stalno zajedno, toliko su upućeni jedno na drugo, imaju neke svoje sisteme komunikacije, da se treći obično totalno smori i gleda da što pre pobegne, a ovo dvoje da ostane samo. Kako onda i ovo može biti način na koji volimo?


Prirodan treći iz romantične ljubavi je dete. Treći može da bude, upravo kao dete, plod veze između dvoje, ali plod koji nam ukazuje na nedostatke odnosa. Treći je odlična informacija o onome što ne razmenjujemo unutar veze - o onome što smo izbacili iz odnosa ili nikada u njemu nije bilo. 


Kada prilazimo drugom s hoću-neću obično dobijemo ono što smo tražili, još veću konfuziju, koja je sad iz iskustva, pa možemo da dokažemo da se zaista i ne može odlučiti. 


 

6. "Dva minus" ljubav 


Ovo je neuzvraćena ljubav. Za razliku od virtuelne, neuzvraćena ljubav je ona u kojoj smo ipak pokušali da ostvarimo ljubav na kakav god način smo znali i umeli. Ona je i "ostavljen sam/ostavljena sam" ljubav. 


Nekad se zaljubimo ili zavolimo nekoga i učinimo sve što umemo samo da joj/mu se približimo srcu, ali ništa. Ili uložimo mnogo ljubavi u nekoga tokom kratkog ili dugog vremena i onda nas taj neko ostavi i rasprši nade. 


Slično kao kod "dva plus" ljubavi, ova ljubav se vrti oko obaveza i odgovornosti. Slama ispred magarca za neuzvraćenu ljubav je "samo ako bih još ovo pokušao", "samo ako bih se još potrudio", "da sam samo još ovo uradila...".


Dok se u ljubavi koja ne može bez trećeg ulazi iz hoću-neću ljubav i ne mogu da se odlučim i preuzmem odgovornost, u ljubavi koja ne može sa drugim pokušavamo da kažemo hoću za oboje i budemo odgovorni za dvoje, ne shvatajući da time teramo drugog od sebe. Ne slušamo.


Mada se nekad možemo setiti da ne može da boli to što nas neko ne voli - da ne boli odsustvo ljubavi, već boli to što mi hoćemo da nas on/ona voli, da bole naša očekivanja. A od koga ona zavise? 



ZAKLJUČAK 


U istoj vezi možemo prolaziti kroz sve ove načine voljenja i ponuditi ih sve drugome. Nekad smo duboko zadovoljni što nam je partner poklonio svoju ljubav na način koji nam laska, kada nam se divi i hrani našeg malog Narcisa, nekad pogodi neki potpuno idiosinkratični način na koji smo zamislili da treba da nas voli, a nekad, sasvim svesno, mi to činimo za drugog. 


Nekad stavimo partnera i njegove potrebe ispred nas, kada prolazi kroz neku krizu, gubitak, bolest, neuspeh, podređujemo se kao suzavisnik njegovim/njenim potrebama.


Nekad izgubimo kontakt potpuno i moramo sami da se nosimo sa svojim mislima, brigama, planovima. Nekad susret s nekim trećim bude podsetnik zašto smo uopšte ušli u vezu u kojoj smo, i prilika da napravimo rezime dokle smo stigli zajedno i kako smo se promenili kroz vreme. 


Nekad se povučemo skoro potpuno iz odnosa i usmerimo svoju ljubav u neke lične ciljeve kojima težimo, a nekad je sve što nas drži zajedno u nekoj vezi navika da spavamo jedno s drugim. 


O tome da smo se zatvorili za ljubav i tako postali neuspešni u ljubavi možemo govoriti, tek ako nismo u stanju da izađemo iz nekog od ovih načina voljenja, ako ga ponavljamo iznova i iznova, iz odnosa u odnos, gotovo prinudno.


S druge strane, mogućnost da plivamo kroz ove načine drži nas otvorenim za ljubav, omogućava njeno proticanje kroz nas i razmenu s drugim(a). 


Instistiranje na jednom od ovih načina, nemoć da izađemo iz jednog ili dva od ovih scenarija, kao i eliminasanje nekog od njih kao nedozvoljenog, kao "samo to ne" - svodi naš odnos i naše živote na prilično predvidljive tokove i ishode veza.

Komentari(0)
Ostavi komentar