Magazin

Život ljudske duše

duh

FIZIČKA SMRT NIJE KRAJ ŽIVOTA DUŠE 

Naučna istraživanja i saznanja o postojanju zagrobnog života.

Rezultati novijih istraživanja predstavljeni pred naučnicima u California Institute of Technology, ponovo su oživeli raspravu: da postoji život posle smrti ili nešto što se naziva život ljudske duše

Dr Sam Parnia, jedan od lekara Glavne bolnice Southampton u Engleskoj, koji se bavi proučavanjem takozvanih iskustava u blizini smrti” (NDE), tvrdi da je primetio da su ljudi razmišljali i kada mozak nije pokazivao nikakve funkcije. Neki od njih, koji su uspeli da se “povrate u život” jasno su se sećali tih svojih razmišljanja. 

Ovaj britanski lekar i naučnik tvrdi da ima dokaz da se svest zadržava i kada mozak prestane da funkcioniše, odnosno kada je pacijent klinički mrtav. Dr Sam Parnia je vrlo ozbiljan kada tvrdi da postoji mogućnost postojanja svesti ili duše, zadržavanja misli i razmišljanja, čak i kada je bolesnikovo srce stalo, disanje se prekinulo i kada aktivnost mozga ne postoji. 

Dr Parnia i ekipa naučnika koji su istraživali iskustva “u blizini smrti”, tvrde da su pronašli dokaz koji pokazuje da svest može da se zadrži i pošto mozak prestane da funkcioniše. 

Njihove detaljno vođene statistike pokazuju: da od 63 bolesnika koji su imali srčani udar, njih 56 nije imalo nikakva sećanja na period u kom su bili bez svesti, tačnije - klinički mrtvi.

Ipak, sedmoro, od kojih se za četvoro veruje da su se nasli “u blizini smrti”, tvrdi da su osećali mir, spokojstvo i zadovoljstvo, vreme se ubrzalo, izgubili su svest o telu, ugledali su jarko svetlo, zašli su u drugačiji svet, susreli su se sa “mističnim bićem” i stigli su do “tačke sa koje nema povratka”. 

Neki naučnici veruju da upravo nizak nivo kiseonika može da prouzrokuje iskustva “u blizini smrti”, ali on nije zabeležen ni kod jednog bolesnika koji su doživeli infarkt. 

Tim naučnika koji je vodio istraživanja objašnjava da niko ne razume na koji način moždane stanice stvaraju misli i veoma jasno predočavaju mogućnost da je um, ili svest, nezavisna od mozga. 

Moždane stanice su prema njihovim rečima, jednake bilo kojim drugim stanicama. Mogu proizvoditi proteine i hemikalije, ali nisu sposobne da proizvode misli koje posedujemo.

Nesporno je da je mozak potreban za pojavljivanje (aktivnost) uma, baš kao što televizor preuzima elektromagnetne talase iz okoline i pretvara ih u slike i zvuke - objašnjava dr Parnia. 

Nakon inicijalne dr Parnijeve studije neki doktori su bili vrlo nadahnuti, tako da su osnovali novčani fond kako bi podstakli dalja istraživanja i sakupljanje novih podataka. 

O različitim iskustvima “u blizini smrti” govori se već vekovima, međutim istraživanja dr Parnijeva imaju težinu, jer se ni kod jednog ispitanika nije mogao izmeriti nizak nivo kiseonika, za koje skeptici tvrde da doprinose fenomenu neobičnih iskustava.

Međutim, dr Kris Frimen (Chris Freeman), psihijatar i psihoterapeut iz Royal Edinburgh Hospital-a, tvrdi da ne postoji dokaz da su se iskustva o kojima su govorili bolesnici, uistinu pojavila kada je mozak bio isključen.

Znamo da sećanja mogu da zavaraju. Potpuno tačno možemo odrediti da se nešto dogodilo, ali jako teško možemo da znamo kada. Sasvim je moguće da su se ta iskustva pojavila tokom oporavka, ili baš neposredno pre kliničke smrti. Mislim da je za sada vrlo malo dokaza za tvrdnju da su se ona dogodila dok je mozak bio isključen”, zaključuje dr Frimen.

Skeptici tvrde da se sećanja kod bolesnika javljaju u kratkim trenucima dolaženja i gubljenja svesti. Međutim, dr Parnia odgovara da je u slučajevima kada je npr. bolesnikov mozak pretrpeo traumu prilikom automobilske nesreće nemoguće da se on seća trenutaka pre ili posle gubitka svesti. Sećanje se javlja posle nekoliko sati, pa čak i dana. 

Od vremena objavljivanja prve studije, dr Parnia i njegove kolege pronašli su 3.500 ljudi kod kojih su se “lucidna pamćenja” javljala za vreme kliničke smrti. Mnogi su se plašili da otvoreno govore o takvim iskustvima, jer su strahovali od moguće reakcije okoline, kao i da ih ne proglase ludima. 

Naravno, iskustva iz svakodnevnog života se razlikuju od kvaliteta doživljaja i iskustava koja postoje izvan života i/ili “sa druge strane života”, tako da je osnovno pitanje (primedba) koliko je moguće u naučnim okvirima (ograničenjima) postaviti jasne definicije o nečemu što nije “sadržajno dostupno” poimanju svesti koja postoji na ovom nivou svakodnevne svesti.

Ako je nešto izvan “svakodnevne svesti”, onda mora postojati mogućnost zadiranja u prostor i/ili iskustvo koje postoji na nekom drugom nivou ili polju svesti. 

Pitanje i tema koja ostaje za razmišljanje: Da li je fizičko telo i naše saznanje starije od duše?

Komentari(0)
Ostavi komentar