Magazin

O kalendaru

kalendar

 

 

Kalendar je skup pravila koji uređuje odnose raznih vremenskih intervala. Izmislili su ga zemljoradnici, a usavršili Egipćani i Rimljani. 


Sve dok su naši preci živeli od lova i sakupljanja plodova, za njih su postojali samo dani - koliko se puta Sunce pojavi na nebu, toliko ima i dana.

 

Duži vremenski periodi, pak, mogli su se računati gledanjem u Mesec, jer se on pokazao kao vrlo upotrebljiv za tu namenu, jer kroz svoje faze prolazi u jednakim intervalima: od uskog srpa pa do punog Meseca. Za prvo vreme, to je bilo sasvim dovoljno, mada ponekad naiđu kišni dani, ponekad nastanu periodi dugih žega, ali - to je bilo do bogova.


Kada je lovac postao zemljoradnik, primetio je da njegove biljke ipak bolje rode ako se zasade u određeno doba, pa je bilo zgodno znati kada je to, a nekako, kao da su se ravnomerno smenjivali i periodi zima, kiša ili vrućina. Zato je trebalo naći početak od kada će se brojati dani.


Taj koji je prvi zabio štap u zemlju i, buljeći u njegovu senku, primetio da je dužina dana različita, morao je biti prilično zaludan, ali je, pored toga što je otkrio prvi, moćan i precizan astronomski instrument, koji se danas u nauci naziva gnomon, zaslužan i za početak računanja vremena.


Brojeći, dakle, dane i prateći njihovu dužinu, pretpostavlja se da je čovek ona četiri "posebna" dana povezao u jednu celinu, a svaki od njih je bio jednako pogodan za početak brojanja. Sad je trebalo samo brojati, ali onda se pokazalo da u toku jednog prirodnog ciklusa, recimo od jednog do drugog najdužeg dana,


Mesec prođe dvanaest puta kroz sve svoje faze. I tako je, kažu astronomi, utvrđena nova vremenska jedinica - godina, a uočeni su i pojedini kraći periodi - godišnja doba.


Lunarni kalendar je, dakle, bio prvi kalendar do kog su iskustveno došli svi stari narodi, a sve što se dešavalo kasnije bilo je samo doterivanje i usaglašavanje zemaljskog i kosmičkog vremena. Stari Egipćani su otkrili prestupnu godinu.



Sotisov period ili godina više

 

Još su stari Egipćani računali vreme od jednog do drugog pojavljivanja Sirijusa, jer se sa tom pojavom najsjajnije i najveće, "pseće zvezde" na nebu Nil izlivao, ostavljajući za sobom plodni mulj i bogate žetve.


Ondašnji astronomi utvrdili su da taj period traje 365 dana, ali tokom jednog i po milenijuma, tačnije za 1.460 godina, neki novi astronomi u istom tom Egiptu, uočili su da se za sunčanom godinom zakasnilo čitavih 365 dana.

 

Taj period je nazvan Sotisov period, a kada je potom otpočelo pažljivije brojanje dana od jednog do drugog pojavljivanja Sirijusa, četvrte godine bi se pojavio dan više, pa je zaključeno da godina zapravo traje 365,25 dana.


U egipatski kalendar prestupna godina je uvedena tek 238-e godine pre nove ere, a prestupni dan je proglašen svecem dobrotvornih bogova. Ovaj događaj je u nauci nazvan "Kanopski edikt", po mestu Kanopu pored Aleksandrije, gde je izvršena reforma kalendara.


Recimo i to, da je najnovijim merenjima utvrđeno da godina traje nešto kraće - 365.242 dana, odnosno 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 48 sekundi.



Ostaci Vavilonske kule 


I Vavilonci su merili vreme po kretanju nebeskih tela, prvenstveno Sunca i Meseca. Oni su poznavali pet planeta Sunčevog sistema - Merkur, Veneru, Mars, Jupiter i Saturn, a zajedno sa Suncem i Mesecom smatrali su ih božanstvima. Zato su svakom nebeskom telu posvetili po jedan dan u sedmici.


Tako je nedelja bila posvećena Suncu, ponedeljak Mesecu, utorak Marsu, sreda je bila posvecena Merkuru, četvrtak Jupiteru, petak je pripadao Veneri, a subota Saturnu.


Ako se setimo priče o Vavilonskoj kuli, nazivi dana u nedelji u nekim jezicima biće nam jasniji: nedelja se na nemačkom zove Sonntag (Sunce), ponedeljak je na francuskom Lundi (Luna, Mesec), utorak Mardi (Mars), sreda Mercredi (Merkur), četvrtak Jeudi (Jupiter), a petak Vendredi (Venera), a na engleskom, naziv za subotu, Saturday, direktno asocira na Saturn.



Kleopatra ili Cezar? 


Godine 46. B.C. u poseti Juliusu Cezaru u Rimu boravila je egipatska kraljica Kleopatra, a u njenoj pratnji, između ostalih uglednika, bio je i čuveni astronom Sosigen. Cezar je od Kleopatre zatražio da egipatski naučnici izrade kalendar koji će važiti i za njegovo carstvo, pa je Sosigen izradio kalendar po uzoru na egipatski, prema kome godina traje 365.25 dana i deli se na 12 meseci.


U Cezarovu čast taj kalendar nazvan je Julijanski, mada bi se po logici, ravnopravno mogao zvati i Kleopatrinim. Po ovom kalendaru, po prvi put, nova godina počinje 1. januara, umesto do tada važećeg 25. marta.


kalendar


GREGORIJANSKI KALENDAR 


Prva preciznijija astronomska merenja utvrdila su da vreme obilaska Zemlje oko Sunca traje 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 46 sekundi. Po toj računici, sunčana godina je kraća od julijanske za 11 minuta i 14 sekundi, pa zato ona prva, u toku 128 godina, "pobegne" drugoj za čitav dan, da bi, u XVI veku, ta razlika dostigla čitavih 10 dana.


Zanimljivo je da se čovek koji je rimskom papi Gregoru XIII predložio reformu Julijanskog kalendara zvao Alojzije Julius, a reformisani kalendar, nazvan po papi, gregorijanski, stupio je na snagu 1582. godine.


Spornih deset dana zaostajanja julijanske za gregorijanskom godinom, rešeno je, tako što je iza četvrtka, 4. oktobra 1582, jednostavno svanuo petak, 15. oktobar iste godine. Otud, za tih 10 dana, koji su praktično izgubljeni, ne postoje nikakva istorijska događanja.


Problem se dalje rešava tako što godine na kraju vekova, čije prve dve cifre nisu deljive sa 4 bez ostatka, nisu prestupne (na primer, 1700, 1800, 1900, 2100. itd), dok su prestupne one vekovne, sekularne godine, koje se završavaju sa dve nule i godine čije su prve dve cifre deljive sa 4 bez ostatka (na primer 1600, 2000, 2400. itd).


Prema tome, u toku 400 godina Gregorijanski kalendar ima tri prestupne godine manje nego Julijanski, tačniji je i može da važi bez promena narednih 3300 godina.


Ovaj kalendar je danas na snazi u celom svetu i po njemu mi upravo ulazimo u novi milenijum. U Engleskoj, Velsu, Irskoj i zemljama Komonvelta prihvaćen je još 1752. godine, a posle Prvog svetskog rata, zvanično ga je prihvatio i deo pravoslavnog sveta: Jugoslavija 1919, Grčka 1923, a zatim i Bugarska i Rumunija.



"PRAVOSLAVNI KALENDAR" 


Naš narod uobičava da Julijanski kalendar naziva i Pravoslavnim, mada se u doba njegovog nastanka još ne pojavljuje ni hrišćanstvo kao religija, pa time ni pravoslavlje. Zapravo, u vreme reforme kalendara po papi Gregoriju, većina pravoslavnih zemalja je pod turskom vlašću, pa zbog toga one nisu ni mogle da prihvate reformu.


U narednim vekovima, zaostajanje Julijanskog kalendara za Gregorijanskim stvorilo je vremensku razliku od 13 dana, što je dovelo do razmimoilaženja hrišćanskih kalendara, u prvom redu kod izračunavanja "pokretnih praznika" kao što je Uskrs.


Tako je, odlukom Prvog Vaseljenskog sabora u Nikeji 325. godine, ustanovljeno je da Uskrs, kao pokretni praznik, spada u prvu nedelju posle punog meseca, nakon prolećne ravnodnevnice, a da se pri tome ne sme poklopiti sa judejskom Pashom. Po tome, najraniji mogući datum Uskrsa je 22. mart, a najkasniji 25. april.


Neusaglašenosti u kalendaru dovele su vremenom do ozbiljnih podela među hrišćanima. Mada je deo pravoslavnog sveta zvanično prihvatio Gregorijanski kalendar, problem sa kalendarom uglavnom nije rešen ni na crkvenom planu.


Kada je u Grčkoj 1924. godine, izjednačen crkveni i državni kalendar, među pravoslavcima je došlo do podele i izdvajanja takozvanih "starokalendaraca" koji su osnovali zajednicu "pravih pravoslavnih hrišćana". Za sada, Julijanskim kalendarom se služe jos samo srpska, ruska i jerusalimska crkva, zato što postoji bojazan da ne dođe do podela sličnih onima u Grčkoj.



MILANKOVIĆEV KALENDAR 


Projekat Astronomskog kalendara po našem profesoru dr Milutinu Milankoviću (1879.-1958.), usvojen je 1923. u Carigradu na Svepravoslavnom kongresu, a do danas se smatra najpreciznijim merenjem sunčane godine. Naime, Milankovićeva merenja daju rezultat od 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 48 sekundi, što je za 2 sekunde duže od prethodnih merenja i najpribližnije trajanju "tropske godine".


Tačnost ovih podataka apsolutno je potvrđena i najnovijim astronomskim merenjima (recimo da putovanje Zemlje oko Sunca traje tačno 365.242 dana), a prema Milankovićevom astronomskom kalendaru, prestupne su sve godine deljive sa 4, sa izuzetkom sekularnih godina koje će biti prestupne samo onda ako broj njihovih vekova podeljen sa 9 daje ostatak 2 ili 6 (2000, 2400, 2900, 3300, 3800. itd.).


Prvo naredno razmimoilaženje Milankovićevog kalendara sa Gregorijanskim nastupiće 2800. godine, jer je ona po Gregorijanskom kalendaru prestupna, a po Milankoviću nije. Milankovićev interkalkulacioni račun kaže da bi, po novom računanju vremena, jednodnevno kašnjenje kalendarske za sunčanom godinom nastupilo tek za 43.200 godina, te je, prema tome, ovo do sada najprecizniji kalendar na svetu.

 

Ljiljana Milić, izvor: Astronomija


Pročitajte još:

O mesecima 1

O mesecima 2

Komentari(0)
Ostavi komentar